Povijest – Božidar Ostoić

U jesen 1946. godine došao sam službom u Varaždinu. Radio sam u željezničkoj Sekciji za Održavanje pruge. Te jeseni je u željezničkom čvoru Varaždin bilo pokrenuto pitanje osnivanja željezničarskog kulturno-umjetničkog društva. Postojala je željezničarska limena glazba, a bilo je inicijatora među željezničarima i za osnivanje pjevačkog, i tamburaškog zbora, te folklorne i dramske sekcije. Tako je osnovan inicijativni odbor, koji je sve pripremio za osnivačku skupštinu kulturno-umjetničkog društva željezničara.

Sindikalne podružnice željezničkog čvora Varaždin zainteresirale su sve zaposlene za osnivačku skupštinu. Skupština je održana, i ja sam bio izabran u Upravni odbor. Na skupštini je zaključeno da društvo dobije ime “IVO MIKAC”, po čovjeku koji je radio kao poslovođa u željezničkoj ložionici i bio dugogodišnji predvodnik (tambur) limene glazbe željezničara, a koji je za vrijeme okupacije zaglavio u Lepoglavi kao nosilac naprednih-progresivnih ideja i suradnik NOB-a. Kasnije je proglašen za narodnog heroja. U Upravnom odboru dobio sam dužnost tajnika društva. Predsjednik društva je bio Tomašić Maksimilijan, onda šef ložionice Varaždin, a koji je još i danas živ. Blagajnik je bio Zolenstein Alojz, strojovođa ložionice Varaždin.

Sjećam se da se u prvo vrijeme Upravni Odbor često sastajao. Raspravljali smo o radu društva, kakove akcije da se pokrenu i sl. Predsjednik i ja kao tajnik dobili smo zadatak da napravimo Pravila društva, da ta Pravila damo potvrditi kod vlasti, i društvo kao takovo da registriramo. Mi smo izradili jedan nacrt Pravila društva i prodiskutirali sa cijelim Upravnim odborom. Kada smo se sporazumjeli za tekst Pravila, ja sam sam prepisao ih na pisaći stroj. U koliko sam ih primjeraka prepisao. to sa danas više ne sjećam. Na zadnjoj stranici smo predsjednik i ja kao tajnik, potpisali Pravila, i ja sam ih odnio u općinu (kako se onda općina zvala – Narodni odbor općine) – na odobrenje. Sjećam se da su još iste godine Pravila društva bila i potvrđena i odobrena. Također smo nabavili okrugli i četvrtasti žig društva, koji žigovi još i dan-danas upotrebljavaju. Žigove sam ja nabavio.

U tome radu došla je 1947. godina, i ja sam bio premješten službom u Zagreb.
U Varaždin sam se službom vratio u ljeto 1948. godine, i znam da su već postojale tamburaška i folklorna te dramske sekcija, naravno uz sekciju limene glazbe.

Tamburaše je okupljao pok. Vuković Mijo, ličilac Sekcije za održavanje pruga Varaždin. Koreograf folklorne sekcije je bio Kancijan Stjepan, koji je prije rata vodio plesnu školu u bivšim prostorijama “Slobode” u Zagrebačkoj ulici. Prvi dirigent pjevačkoga zbora bio je Strašek Stjepan (umro pred 1-2 godine u Krapini. Dramsku sekciju je vodio Crnković Franjo, magaziner stanice Varaždin.

Sjećam se prve pjevačke probe koja je bila održana u – danas ulici Moše Pijade 17 (biv. zgrada dr. Šanjeka). Skupilo se možda i preko 50 pjevača, što muških što ženskih. Dirigent je na vrlo pristupačan način pridobio i raspoložio pjevače za pjevanje.

Dramska sekcija ja bila prilično aktivna. Ljudi su radili sa dosta amaterskog žara. Svakako da su u toj dramskoj sekciji surađivali i glumci varaždinskog kazališta. Poimenično ih ne bi znao navesti.

Za prvu tamburašku sekciju ne bih znao kazati kako je radila, samo znam da je jedan od prvih dirigenata tamburaškog zbora bio pok. Klima, onda već umirovljeni vojni muzičar. Koliko mi je poznato, u tom prvom tamburaškom zboru su u većini bili učenici u privredi iz željezničke ložionice, koji su učili za strojobravare, tokare, kovače, varioce i dr. Taj prvi tamburaški zbor se nije dugo održao.

Tambure je po okolnim selima Varaždina, pa čak i selima oko Novoga Marofa i Mađareva, kupovao pok. Vuković Mijo. To su bile tambure sistema Farkaš, ali izrađene od raznih majstora, pa su bile prilično “neuštimane”. No u ono vrijeme 1947. godine i dalje, bile su i takove tambure dobre, jer novih se još nije moglo nabaviti. Među tim tamburama sam pronašao i jednu tamburu (čelović) đačkog gimnazijskog udruženja “Svačić” Varaždin, koja se još i danas nalazi u vlasništvu RKUD “Ivo Mikac” i ispravna je!

U to vrijeme (1948, 1949) su varaždinski poštari imali tamburaški zbor, i mene su „odvukli“ da kod njih sviram. Dirigent je bio Alojz Ciglar, poštanski službenik.
U proljeće 1949 godine bila je smotra kulturno-umjetničkih društava u gradu Varaždinu, a kako je poštanski tamburaški zbor radio u okviru sindikalne podružnice, to prema propozicijama smotre, nije mogao nastupiti na smotri.  Međutim poštari su se dovinuli „jadu“ i – prešli su k RKUD „Ivo Mikac“, te nastupili na smotri. Sjećam se da smo, između ostalog, izveli na toj smotri tamburaški kvartet „Guslam“ od dr. Milana Stahuljaka. Ja sam svirao brač I, Alojz Ciglar berde, Ranogajec Mirko (zet pok. Prof. Tomislava Miškulina) brač II, a tko je svirao bugariju II – ne sjećam se. Pok. prof. Miškulin bio je u žiriju, i poslije izvedbe čestitao mi je srdačno. Tamburaški zbor je dobio prvo mjesto, a ja sam dobio posebnu pismenu plaketu-pohvalnicu za dobro sviranje. Diploma koju je dobio tamburaški zbor, nalazi se i danas u prostorijama tamburaške sekcije RKUD-a “Ivo Mikac”.

Početkom ljeta 1949. godine bio sam opet premješten službom u Zagreb, i ponovno napuštam društvo. Vraćam se natrag službom u Varaždin u X mjesecu 1950. godine i ostajem sve do danas.

1952. pokrećem tamburaški zbor, i od te godine vodim u društvu i dan-danas tamburašku sekciju kao dirigent. Sa tamburaškim zborom nastupao sam, ne računajući Varaždin, po raznim mjestima u Jugoslaviji i izvan naše zemlje, i to u Mađarskoj (Zalaegerseg i Nađkanjiža). Tako smo nastupali u Zagrebu, Karlovcu, Vinkovcima, Gračacu, Daruvaru. Slavonskom Brodu, Kutini, Prištini (AP Kosovo-Metohija), Mariboru, Ptuju, Ormožu, Bledu, Lascu kraj Bleda, Opatiji, Kraljevici i mnogim okolnim mjestima Varaždina (Lepoglava, Ivanec, Čakovec, Mala Subotica, Koprivnica i dr. ).

Osim tamburaškog. osnovao sam i mandolinističko-gitaraški zbor, i to – koliko se danas sjećam – 1956. godine. Taj zbor se održao do 1965 godine, kada su se promijenile okolnosti rade u društvu. Naime, od osnutka pa do jeseni 1965 godine, tamburaški zbor je uvježbavao i javno nastupao sa koncertnim tamburaškim kompozicijama i kompozicijama za solo-pjevače, i to na tamburama „farkašicama“. Od jeseni 1965 tamburaški zbor dobiva “sremice” tambure, zbog osnivanja folklorne sekcije, i sada sve izvađa na tim sremskim instrumentima.

Za tamburaški zbor RKUD „Ivo Mikac“ se može kazati, barem dok sam ja dirigent, da surađuje i sa drugim kulturno-umjetničkim društvima. Nekoliko godina smo svirali folklornoj sekciji RKUD „Sloboda“ Varaždin, a dvije sezone (od 1966. do 1968.) i KUD-u „Student“ Maribor. Prošle 1968. godine nastupali smo u Daruvaru („Susret mladih“) za folklornu grupu „Veseli pastirji“ iz Maribora. Ove 1969. godine, također smo nastupali za folklornu sekciju RKUD „Sloboda“ Varaždin, i s njima smo bili na Bledu i Bohinju te Kidričevu.

Smatram potrebnim iznesti još jednu interesantnost za mene. Obično sam svake godine biran u Upravni odbor društva, i to po mojoj „stručnoj“ liniji – kao dirigent tamburaškog zbora. Uobičajeno je bilo da je novo-izabrani Upravni odbor birao između sebe predsjednika, tajnika i ostale funkcionere društva. Tako je jedne godine predsjednik društva bio Šef stanice, druge godine Šef ložionice i itd. I tako, koliko se danas sjećam, 1956. ili 1957. (?) godine na „konstituirajućem“ sastanku novog odbora, predložio sa da ne biramo uvijek šefove za predsjednika, već da izaberemo jednoga koji će imati volju za rad u društvu. I jedan od prisutnih predložio je mene za predsjednika. Ja sam se opirao, naglašavajući da sam mislio na nekoga koji ne radi aktivno niti u jednoj sekciji društva. No sva moja opiranja i izgovori nisu mi pomogli. I tako sam jednu godinu bio i ja predsjednik društva.

Varaždin, 06.VII 1969.